Višestoljetna tradicija proizvodnje, "paljenja" drvenog ("slatkog") ugljena u brdskoplaninskim i šumom bogatim predjelima Hrvatske, zauzimala je važno mjesto u gospodarstvu, ne samo pojedinih obitelji, nego i regionalnih zajednica sve do sredine 20. stoljeća. Nove sirovine, energenti, tehnologije, promjene u načinu života, drugačije potrebe i novi sustavi vrijednosti, u znatnoj su mjeri utjecali na nestajanje pojedinih, ili većine, tradicijskih obrta i zanimanja, iako su neki od njih stoljećima bili temelj obiteljskog opstanka, ili pak dopunska djelatnost privremenog ili sezonskog karaktera, kao što je to slučaj i s proizvodnjom, raspodjelom i primjenom drvenog ugljena. Ipak, i na početku 21. stoljeća ta se tradicija može zabilježiti u tragovima od Ćićarije, Gorskog kotara i Like, preko Korduna, Banovine, Hrvatskog zagorja do nekih predjela Slavonije.

Radila se tako da bi se ispiljeno drvo poslagalo uspravno oko središnjega kolca kako bi se dobio oblik stošca, potom se prekrivalo lišćem i zemljom te zapalilo u sredini.

U prosjeku se za jednu karbunicu potroši tridesetak metara drva. Drva se slažu u krug, na vrh stavi sjeno ili lišće i završni sloj zemlje od petnaest, dvadeset centimetra debljine. Žar se ubacuje u karbunicu s gornje strane, nakon čega se otvor hermetički zatvara. Karbunica ovisno o vremenskim prilikama gori deset dana, a postepeno se potom kroz nekoliko dana iz nje vadi po jedan sloj ugljena, a ona se ponovo prekrije zemljom da se hladi.

Kroz ugostiteljski obrt - Konobu "Lovac" i obrt za proizvodnju drvenog ugljena i sječu ogrjevnog drva, braća Čendak su među rijetkima koji se još bave i proizvodnjom drvenog ugljena, karbuna u karbunicama. Među posljednjim su karbunarima s Ćićarije. Na ovaj tradicijski način karbunice se još rade samo u Brestu pod Učkom.