Brest, naselje kraj Buzeta (45°27′N; 14°00′E); 48st. (2001), općina Lanišće. Nalazi se na rubu zaravni u kršu, podno Žbevnice, na 693m nadm. vis., nedaleko od hrvatsko-slovenske granice. Kroz Brest prolazi regionalna cesta Buzet–Vodice. Stanovnici se bave poljodjelstvom, a u prošlosti je važno bilo stočarstvo i mljekarstvo te proizvodnja drvenog ugljena (krbunice).

Proizvodi su se prodavali na tržnicama u Trstu i većim gradovima. Povijesni razvoj Bresta sličan je razvoju ostalih obližnjih naselja. U srednjem vijeku pripadao je Akvilejskoj crkvi, poslije grofovima Goričkim, te u posjedu Mlečana u okviru rašporskoga područja. Župna crkva Presvetoga Trojstva izgrađena je 1878. vjerojatno na mjestu starije (iz XIV.st.).

Brgudac, naselje na Ćićariji, u općini Lanišće (45°23′N; 14°09′E) sa 27 stanovnika (2022.).

Nalazi se na rubu zaravnjenoga područja, na 749m nadmorske visine podno hrpta što ga čine Brajkov vrh (1.092 m) i Korita. Do sela vodi uska cesta iz smjera Lanišća, ali postoje kolske i planinarske staze prema Semiću, Planiku i planinarskom domu Korita.

Stanovnici su Brgučȃn/Brgućȁn i Brgȗšćica/Brgućȃnka, pridjev brgȗčki i brgućȃnski. Malobrojno stanovništvo obrađuje skromne plodne površine za vlastite potrebe.

U prošlosti je bilo razvijeno stočarstvo, te proizvodnja drvenog ugljena (krbunice). Područje je u srednjem vijeku pripadalo Akvilejskom patrijarhatu, grofovima Goričkim, a poslije Mletačkoj Republici (Rašporskom kapetanatu). Stradao je u sporadičnim turskim upadima, a osobito teško u Uskočkom ratu.

U II. svjetskom ratu Brgudac je bio glavni punkt partizanskog (narodnooslobodilačkog) pokreta (savjetovanje Komunističke partije Hrvatske 10.XII.1943.), pa je 1944. dvaput stradao: 14.IV. i 6.VI.

Na groblju poviše naselja je crkva sv. Luke Evanđelista, koja se spominje već 1580., a pripada župi Lanišće.

Dane, naselje na Ćićariji, u općini Lanišće uz cestu Buzet–Vodice (45°28′N; 14°3′E; nadmorska visina 609 m); 8 stanovnika (2011.).

Okruženo brdima, zaštićeno je od sjevernih vjetrova i otvoreno prema jugu. Plodno polje i obilje vode (osim ljeti) omogućuju proizvodnju hrane, a u prošlosti su stočarstvo i proizvodnja drvenog ugljena bile glavne djelatnosti.

Na cijelom području Dana i okolnih sela mnogobrojni su nalazi ljudskih ostataka u pećinama (Novačka peć, Ivkina peć i dr.), najviše iz mezolitika i kasnijih razdoblja. U povijesnim izvorima spominje se u X. st. kao područje tršćanske općine, potom je pod vlašću akvilejskoga patrijarha i knezova Goričkih; od 1394. pod vlašću Venecije (Mletačke Republike) kao dio Rašporske gospoštije, na granici prema Pazinskoj knežiji. Naselje je stradalo potkraj XV. st. u turskim upadima u Ćićariju, kao i tijekom Uskočkoga rata, nakon kojega je između Dana i Vodica bila uspostavljena granica austrijskoga i mletačkog teritorija. Njemačke snage spalile su selo 10.VIII.1944., a zatečeno stanovništvo odvele u logor.

Crkva posvećena sv. Ani u ruševinama je. Crkvena je uprava u Opatijskom dekanatu Riječke nadbiskupije.

Jelovice, naselje na Ćićariji, općina Lanišće (45°30′N; 14°E; 672 m nadmorske visine); 17 stanovnika (2011.).

Smješteno je na južnoj padini gorja Vrhovnik, poviše malenog ali plodnoga krškog polja nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, uz lokalnu cestu Vodice–Podgorje (Slovenija). Malobrojno stanovništvo bavi se isključivo poljodjelstvom i stočarstvom, u nedavnoj prošlosti šumarstvom i proizvodnjom drvenog ugljena.

Zajedno s okolnim selima spominje se od IX. st., a područje je pripadalo tršćanskoj općini, nakon toga različitim feudalcima i naposljetku Habsburgovcima i njihovim vazalima. Iako je imalo krize već u XVI. st. (upadi Osmanlija), naselje je gotovo potpuno napušteno tijekom XX. st.

Crkva, izgrađena u XVII. st. na mjestu starije, posvećena je Duhu Svetomu. Župa pripada Riječkoj nadbiskupiji.

U mjestu je jedna od rijetkih oštarija na Ćićariji.

Klenovšćak, naselje 9 km sjeverozapadno od Lanišća na Ćićariji (45°26′N, 14°3′E; 670 m nadmorske visine); 5 stanovnika (2011.).

Smješteno je na rubu kraške doline između općinskoga središta Lanišća i Bresta. Šumskim putevima povezano je sa Slumom, Trstenikom i Rašporom.

U srednjem vijeku pripadalo je rašporskoj gospoštiji, te se spominje u urbaru iz 1358. pod imenom Clunischach. Gornji dio sela zove se Kaštel, a u blizini je i crkva sv. Katarine s grobljem.

S cijelim područjem došlo je pod vlast Venecije, a u XIX. st. postalo je dijelom općine Buzet. U prvoj polovici XX. st. imalo je oko 150 stanovnika, koji su se uglavnom bavili stočarstvom i ratarstvom. Bili su organizirani u bratovštinu sv. Roka, a pripadali su župi u obližnjem Brestu.

Spaljeno je u njemačkoj akciji 10.VIII.1944. zajedno s drugim selima toga dijela Ćićarije.

Lanȉšće (tal. Lanischie), naselje na Ćićariji, 11 km istočno od Buzeta (45°24′N; 14°07′E); 68 stanovnika (2021.), sjedište istoimene općine.

Nalazi se na cesti koja od Lupoglava vodi prema Rašporu i drugim ćićarijskim selima, na prisojnoj padini (542 m nadmorske visine) ispod vrha Orljak (1.106 m), na rubu plodnoga polja.

Stanovnik je Lanȋšćan, stanovnica Lanȋšćica, a pridjev lanȋški i lanȉški.

Zbog loše prometne povezanosti bilo je dobro zaštićeno, ali zato se slabo razvijalo. Gospodarstvo se temelji na poljodjelstvu, u prošlosti na stočarstvu i proizvodnji drvenog ugljena. Jedini industrijski objekt u naselju i cijeloj općini tvornica je drvene ambalaže koja zapošljava 20-ak radnika.

U srednjem vijeku seoska općina pripadala je rašporskoj gospoštiji koja je 1394. došla pod vlast Mletačke Republike.

Župna crkva sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile izgrađena je 1927. na mjestu starije iz 1609., od koje je ostao stari masivni renesansni zvonik. Na natpisu ugrađenom u zid zvonika, koji potječe s pročelja stare crkve, zabilježeno je da su baroknu crkvu gradili domaći majstor Gašpar Marković i njegov sin Ivan. U crkvi su gotičko drveno raspelo i tri mramorna oltara, doneseni iz tršćanske katedrale sv. Justa 1928.

Lanišće je rodno mjesto narodnog preporoditelja Antuna Žmaka i astronoma Iva Žmaka, a tu je na "krvavu krizmu" 24.VIII.1947. ubijen svećenik Miroslav Bulešić.

Općina Lanišće je ustanovljena 1992., a do tada je mjesto bilo u sastavu buzetske općine. Prostire se na dijelu Ćićarije od Žbevnice do Oštrog vrha na 143 km2. Najslabije je naseljena općina u Istarskoj županiji, broji svega 268 stanovnika (2021.) u 14 naselja: Brest (31 stanovnika, 2021.), Brgudac (15), Dane (6), Jelovice (10), Klenovšćak (8), Kropinjak (-), Lanišće, Podgaće (44), Prapoće (31), Račja Vas (21), Rašpor (2), Slum (23), Trstenik (-) i Vodice (9).

Grb Općine Lanišće je kvadratni (starofrancuski) štit u čijem je srebrnom (bijelom) polju cjelovita biljka žuta gencijana (encijan, lincura, žuti srčanik, lat. Gentiana lutea) koja ima zelenu stabljiku, korijen i lišće te šest zlatnih (žutih) cvjetova. Općinska zastava je svjetloplave boje s grbom u sredini, obrubljenim zlatnom (žutom) bojom.

Dan Općine Lanišće je 31. svibnja, blagdan sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile.

Podgaće, naselje na Ćićariji (45°25′N; 14°7′E; 500 m nadmorske visine); 54 stanovnika (2011.), općina Lanišće.

Smješteno je 1 km sjeverozapadno od Lanišća, uz rub krškoga polja na lokalnoj prometnici Lanišće–Prapoće, ispod županijske ceste Lanišće–Račja Vas. Od sjevernih je vjetrova zaštićeno 200 m visokom stijenom, iz koje izvire prirodna pitka voda. Stanovništvo se tradicionalno bavilo isključivo poljodjelstvom i stočarstvom (proizvodnja i prodaja mlijeka).

Prvi se put spominje 1358. s drugim selima Rašporske gospoštije, s kojima je 1394. pripalo Veneciji. Na groblju na ulazu u selo mala je kapela, a na zapadnom kraju naselja crkvica sv. Ane s preslicom na pročelju. Prema obliku ulaznih vrata crkva se datira u gotičko razdoblje. Kraj nje je pojilište s fontanom i izvorom vode.

Prȁpoće, naselje na Ćićariji (45°26′N; 14°4′E; 510 m nadmorske visine); 26 stanovnika (2011.), općina Lanišće

Nalazi se sjeverozapadno od sjedišta općine, s kojim je povezano lokalnom prometnicom, na kraju uske plodne doline koja stanovnicima omogućuje proizvodnju hrane za vlastite potrebe, što je uz stočarstvo bila glavna gosppdarska djelatnost. Mlijeko se prodavalo u Trstu. Prvi se put spominje 1358. s drugim selima Rašporske gospoštije, s kojima je 1394. pripao Veneciji.

Crkva Sv. križa izgrađena je 1784. na mjestu prijašnje, koja je vjerojatno potjecala iz XV. st.

Stanovnici su Prȁpojac i Prȁpojka.

Račja Vas, naselje na Ćićariji (45°26′N; 14°5′E; 692 m nadmorske visine); 21 stanovnik (2021.), 4 km sjeverozapadno od općinskoga središta Lanišća, na cesti Lanišće–Trstenik.

Stanovnici se bave poljoprivredom, a u prošlosti osobito stočarstvom i proizvodnjom drvenog ugljena (krbunice) Seoska zajednica do danas je očuvala osebujan oblik zajedničkoga vlasništva nad pašnjacima, kako se čestice ne bi dijelile ili prodavale stanovnicima drugih sela.

Naselje je pripadalo Rašporskoj gospoštiji, s kojom je dijelilo sudbinu, kao i sva druga naselja toga dijela Ćićarije. Prvi se put spominje 1358. u Rašporskom urbaru (fragment), s imenom u obliku Ratsdorf, a poslije dolaska pod vlast Mlečana u izvorima se javljaju oblici Racauas i Razavas. Stradalo je u osmanskim upadima i Uskočkom ratu, te u II. svjetskom ratu, kad je spaljeno i opljačkano, a dio stanovnika odveden u nacističke logore (10.VIII.1944.).

Crkva Blažene Djevice Marije spominje se 1580., a zvonik je izgrađen 1586.

Rȁšpor (tal. Raspo), naselje na Ćićariji (45°27′N; 14°6′E; 693 m nadmorske visine); 2 stanovnika (2021.); općina Lanišće.

Stanovnik je Rȁšporac, stanovnica Rȁšporka, a pridjev rȁšporski.

Rašpor je smješten u planinskoj dolini, na cesti koja od Lanišća vodi prema Trsteniku, Danama i Vodicama. Ruševine znamenite rašporske utvrde nalaze se šestotinjak metara sjeverno od sela, na brdu Gradina (829 m). To važno strateško uporište bilo je naseljeno već u prapovijesno doba, a važnost mu je porasla u rano doba rimske vlasti, kada je izgrađena pogranična utvrda, poslije napuštena.. Izvori ga najranije spominju u XIII. st. i to kao Raspurch, Rastpurch, Ratspurch, Rasburg i sl. Pripadao je akvilejskoj crkvi, a njime su u patrijarhovo ime upravljali gastaldi iz obitelji grofova Goričkih. Njima je kaštel bio od izuzetna strateškog značaja jer je povezivao njihove posjede u Istri s onima na Krasu.

Mletačka Republika 1394. uzima u zalog Rašporsku gospoštiju (i konačnu ju kupuje 1402.), a rašporski kaštel (ukinuvši dotad postojeće pazenatike u Grožnjanu i Svetom Lovreču), odredila je za sjedište istoimenoga kapetanata, tj. vojnog zapovjedništva koje je mletačkoj Istri.trebalo jamčiti mir i sigurnost, posebice duž granice. Preko rašporskoga kapetana kapetanatom je upravljao mletački Senat, a suprotno mletačkoj političkoj praksi, Signorìa ga je zadržala u svojoj neposrednoj eksploataciji. Rašporski kapetan bio je najviši vojni i politički autoritet izvangradskoga područja u mletačkoj Istri, i njemu se obraćalo za sva administrativna i pravna pitanja. Čim je kupila utvrdu, Venecija je na njoj počela opsežne fortifikacijske radove.

Tijekom Rata Kambrejske (Cambraiske) lige 1507.-17. utvrdu su zauzele i opljačkale nadvojvodine snage koje je vodio Kristofor Frankopan te vojnici koje je predvodio tršćanski kapetan Nicolò Rauber. Tako je 1511. iz sigurnosnih razloga mletački rektor premješten u Buzet, zadržavši, međutim, titulu rašporskoga kapetana. Sve do propasti Venecije bio je jedan od najvažnijih rektora njezine uprave u Istri. Rašporskomu feudu u početku su pripadala sela Račja Vas, Trstenik, Slum, Brest, Kropinjak, Podgorje, Dane, Brgudac, Lanišće, Klenovšćak, Prapoće, Podgaće, Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune i Žejane. Poslije su Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune te Žejane došle u posjed Austrije.

Slum, naselje na Ćićariji, sjeveroistočno od Buzeta (45°26′N; 14°0′E); 502 m nadm. vis.); 31 stanovnik (2001), općina Lanišće.

Nalazi se na odvojku ceste Buzet–Brest, na rubu stepenaste visoravni. Malobrojni stanovnici bave se tradicijskim poljodjelstvom i stočarstvom. Arhitektura sela primjer je dobro očuvane ruralne tradicije, raspršenih kuća sa širokim okućnicama i velikim stablima. Naselje je pripadalo Rašporskoj gospoštiji. U selu je jednobrodna romanička crkvica sv. Mateja sa zvonikom na pročelju i poligonalnom apsidom. Na svodu prezbiterija nalaze se zidne slike iz XVI. st. koje prikazuju Navještenje, Raspeće, Uskrsnuće, sv. Jurja koji pobjeđuje zmaja i druge crkvene motive. Na konzoli kamenoga rebrastog svoda uklesana je glagoljskim slovima 1555. godina.

Trstenik, naselje na Ćićariji (45°29′N; 14°9′E; 697 m nadm. vis.); 4 st. (2001), 8 km sjeverozapadno od općinskoga središta Lanišća.

Smješteno je na cesti koja od Lanišća vodi za Dane i Vodice, u blizini raskrižja za Brest i Buzet, na maloj uzvisini između dviju uzdužnih dolina. Stanovnici se tradicionalno bave stočarstvom i poljodjelstvom, a živjeli su najviše od prodaje mlijeka i drva. Prema popisima stanovništva potkraj XIX. st. T. je brojio 223 st., a nakon toga stalno gubi stanovništvo, te polagano izumire. Područje Trstenika bilo je dio Rašporske gospoštije, pa je s njom pripalo i Veneciji (1394). Dobro su sačuvani struktura naselja, stambena i gosp. arhitektura s poč. XX. st., izvorna organizacija prostora, te tipična zatvorena dvorišta s visokim zidovima i širokim ulaznim vratima. Na najvišoj je koti groblje s crkvom sv. Lucije, koja ima maleni četvrtasti zvonik na pročelju pokraj ulaznih vrata.

Vodȉce, naselje na Ćićariji (45°29′N; 14°3′E; 661 m nadmorske visine); 16 stanovnika (2011.), općina Lanišće.

Smještene su na raskrižju cesta Buzet–Obrov i Jelovice–Mune, pa su vrlo važna prometna točka toga dijela Ćićarije. Do kraja XIX. st. glavna gospodarska grana bila je stočarstvo, a potom se stanovništvo bavilo proizvodnjom drvenog ugljena (krbunice), koji se prodavao u obližnjem Trstu. Hranu je mjesno stanovništvo proizvodilo na širokom plodnom polju.

Stanovnici Vodica su Vodȉčan i Vodȉčanka.

Područje je bilo naseljeno već u neolitiku, a na obližnjim brdima bile su željeznodobne gradine. Tek se u ranom srednjem vijeku može govoriti o seoskom naselju, koje se u pisanim vrelima javlja nakon X. st., kad su Vodice dio tršćanske općine. Naselje je zatim pripadalo akvilejskom patrijarhu, knezovima Goričkim, a 1394. kao dio Rašporske gospoštije došlo je pod vlast Mletačke Republike. Stradale su od osmanskih upada potkraj XV. st., a 1523. prešle su u vlast Habsburgovaca, koji su ih povjerili tršćanskom kapetanu Rauberu. Od tada je granica austrijskog i mletačkog područja u tom dijelu Ćićarije išla između Vodica i Dana.

Crkva sv. Martina izgrađena je u XIX. st., a obnovljena 1939. i 1999. Stara crkva istoga titulara nalazi se na groblju poviše sela, a prema mjesnoj tradiciji, na tom je mjestu bilo staro selo.

Vodice su spaljene 10.VIII.1944., kad je cjelokupno zatečeno stanovništvo odvedeno u logore.

U Vodicama je rodna kuća jezikoslovca Josipa Ribarića.